Iz podataka i dokaza prikupljenih tijekom istraživanja proizlazi da je prvookrivljenik od lipnja 2015. do 20. rujna 2018., u Belišću, sa svog osobnog računala, koristeći pritom korisničko ime i zaporku koje je dobio od drugookrivljenika, više puta pristupao e-mail računu prvooštećenice (1970.) i na svoje računalo presnimavao datoteke s njenog računa, koje bi potom presnimio na USB uređaj i posredstvom trećeeokrivljenika prenosio drugookrivljeniku. Proizlazi i da je drugookrivljenik dostavio prvookrivljeniku podatke o nazivu e-mail računa i pristupnoj zaporci drugooštećenice (1989.) tražeći od njega da mu dostavlja računalne podatke s njenog mobitela, te da mu je dostavio i korisničke podatke i lozinke za pristup profilu jedne društvene mreže i servisu za pohranu podataka trećeoštećenice (1988.) ali uz njeno ovlaštenje. 
Slijedom navedenog, tijekom istraživanja nije utvrđena osnovana sumnja da bi prvookrivljenik računalne podatke prvooštećenice presreo ili snimio tijekom prijenosa, ni da bi drugookrivljenik tražio presretanje podataka prvooštećenice i drugooštećenice i da bi dostavio prvookrivljeniku korisničke podatke i zaporke trećeoštećenice u svrhu počinjenja kaznenih djela protiv računalnih sustava. Prema tome, nije utvrđena osnovana sumnja da bi time prvookrivljenik počinio kazneno djelo neovlaštenog presretanja računalnih podataka iz članka 269. stavak 1. KZ/11 u odnosu na prvooštećenicu, ni da bi drugookrivljenik počinio kazneno djelo poticanja na počinjenje tih kaznenih djela u odnosu na prvooštećenicu i drugooštećenicu te kazneno djelo zlouporabe naprava iz članka 272. stavak 2. KZ/11 u odnosu na trećeoštećenicu, a samim time niti da bi trećeokrivljenik počinio kazneno djelo pomaganja u počinjenju kaznenog djela neovlaštenog presretanja računalnih podataka u odnosu na prvooštećenicu.

Iz rezultata provedenog istraživanja proizlazi da je četvrtookrivljenik proslijedio podatke o nazivu e-mail računa i pristupnoj zaporci četvrtooštećenice (1977.) trećeokrivljeniku, a on potom prvookrivljeniku, ali uz ovlaštenje četvrtooštećenice. No, kako prikupljeni podaci i dokazi ne ukazuju da bi navedeni računalni podaci četvrtooštećenice bili proslijeđeni prvookrvljeniku u svrhu počinjenja kaznenih djela protiv računalnih sustava, tako ne proizlazi osnovana sumnja da bi četvrtookrivljenik počinio kazneno djelo zlouporabe naprava iz članka 272. stavak 2. KZ/11 u odnosu na četvrtooštećenicu, a samim time niti da mu je trećeokrivljenik pomagao u počinjenju tog kaznenog djela.
Međutim, iz podataka i dokaza prikupljenih tijekom istraživanja proizlazi osnovana sumnja da bi opisanim radnjama prvookrivljenik počinio kazneno djelo neovlaštenog pristupa iz članka 266. stavak 1. KZ/11, a drugookrivljenik dva kaznena djela poticanja na počinjenje upravo tog kaznenog djela. Budući da se kazneni progon za ovo kazneno djelo, sukladno odredbi članka 266. stavka 4. KZ/11 progoni isključivo po prijedlogu oštećenika, a oštećenice su prilikom ispitivanja izričito navele kako se ne smatraju oštećenima i da ne traže kazneni progon okrivljenika, državno odvjetništvo u izostanku navedene procesne pretpostavke nije moglo pokrenuti kazneni postupak protiv navedenih osoba za ovo kazneno djelo.

Slijedom svega navedenog, budući da nije utvrđeno postojanje osnovane sumnje da bi okrivljenici počinili prijavljena kaznena djela kao niti druga kaznena djela za koja se progon poduzima po službenoj dužnosti, a sve su oštećenice izričito iskazale da ne traže kazneni progon za kazneno djelo neovlaštenog pristupa iz članka 266. stavak 1. KZ/11, kaznena prijava je odbačena.