U odnosu na D. Š. (1967.) sud je nakon prekvalifikacije optužnice sa kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ-a RH na kazneno djelo protupravnog lišenja slobode iz čl. 46. st. 4. KZ-a RH donio odbijajuću presudu zbog nastupanja apsolutne zastare kaznenog progona.
Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku stavljeno im je na teret da su kao pripadnici Vojne policije od studenog 1991. do veljače 1992. godine u Marinom Selu zatočene civile srpske narodnosti zlostavljali i mučili odnosno postupali su protivno odrebama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava. Uslijed takvog njihovog postupanja preminulo je 17 osoba.
Protiv navedene presude ovo će državno odvjetništvo podnijeti žalbu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske zbog odluke o kazni u odnosu na osuđujući dio presude te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio presude.
Naime, prvostupanjski sud je odbio dokazni prijedlog Državnog odvjetništva da se pročitaju zapisnici o ispitivanju oštećenika datih pred istražiteljima Haškog tribunala iako je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o primjeni Statuta međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava (NN 55/11) određeno da se takvi dokazi mogu koristiti u kaznenom postupku u Republici Hrvatskoj. Na taj način činjenično stanje nije u potpunosti utvrđeno. Ujedno je, iz ostalih izvedenih dokaza, sud izveo pogrešan zaključak o postojanju važnih činjenica, a samim time i o kaznenopravnoj odgovornosti optuženika.