Okrivljenika se tereti da je od 7. srpnja do prosinca 1991. godine, na području Tordinaca, Ćelija, Orlovnjaka, Ernestinova, Laslova, Antunovca i Palače; tijekom oružane pobune dijela srpskog stanovništva istočne Hrvatske protiv legalnih tijela Republike Hrvatske te oružanog napada Srbije i JNA na Republiku Hrvatsku; kao zapovjednik 12. proleterske mehanizirane brigade JNA te zapovjednik podređenim pripadnicima teritorijalnih obrana navedenih mjesta i dobrovoljcima s područja Republike Srbije; u nakani osvajanja i okupacije mjesta nastanjenih pretežito stanovništvom nesrpske nacionalnosti te progona hrvatskog stanovništva i stvaranja etnički čistog prostora; naredio sebi podređenim postrojbama JNA, postrojbama teritorijalne obrane iz mjesta istočne Hrvatske nastanjenih pretežito stanovnicima srpske nacionalnosti te pripadnicima srpskih dobrovoljačkih postrojbi sa područja Republike Srbije da, protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, napadnu i okupiraju mjesta koja nisu bila pod vojnom vlasti agresorske vojske, uz prethodne neselektivne topničke i minobacačke napade na ta mjesta.
Također, iako je bio svjestan opasnosti da osobe koje su mu podređene mogu počiniti zločine, nije poduzeo potrebne radnje da njemu podređeni pripadnici tijekom napada i nakon okupacije postupaju prema civilnom stanovništvu u skladu odredbama međunarodnog prava odnosno nije poduzeo ništa da spriječi postupanja suprotna ovim odredbama. Nadalje, iako je znao da njemu podređeni pripadnici u njegovoj zoni odgovornosti neovlašteno zatvaraju, zlostavljaju i ubijaju civilno stanovništvo i zarobljene pripadnike hrvatske vojske te da pljačkaju i uništavaju imovinu mještana, te iako je kao zapovjednik raspolagao odgovarajućim sredstvima i ljudstvom, nije poduzeo potrebne radnje da se takva protupravna postupanja suzbiju i počinitelji kazne te svjesno pristajao da njemu podređene postrojbe nastave činiti takve protupravne radnje.
Tako su prilikom osvajanja i okupacije mjesta Tordinci usmrtili civile I. S. (1911.), C. S. (1908.), M. S. (1932.), M. T. (1928.), S. H. (1902.), I. A. (1913.), LJ. A. (1918.), J. B. (1923.), D. B. (1934.), A. I. (1936.), M. J. (1930.), I. M. (1944.), I. T. (1945.), I. T. (1921.), E. T. (1926.), A. B. (1933.), I. L. (1949.), I. V. (1943.), J. M. (1939.), M. M. (1936.), A. M. (1924.) i A. K. (1940.). Tereti ih se da su iz njihovih obiteljskih kuća odveli stanovnike nesrpske nacionalnosti Đ. I., I. V., S. D., A. I., A. K., A. L., I. L., J. M., A. M., M. J. i T. R., te ih zatvorili u obiteljsku kuću M. A. gdje su ih fizički i psihički zlostavljali na način da su ih udarali nogama, rukama, kundacima pušaka i gumenim palicama po svim dijelovima tijela, te im prijetili smrću i odsijecanjima dijelova tijela, a zatim ih prebacili u logor Begejci na područje Republike Srbije.
Nadalje, u jutarnjim satima 7. srpnja 1991. okrivljenik je naredio da iz pravca Silaša i Bobote postrojbe JNA i Teritorijalne obrane počine opći neselektivni topnički i minobacački napad na selo Ćelije, a nakon što su svi mještani uslijed napada bili prisiljeni napustiti selo i ostaviti svu svoju imovinu, pripadnici teritorijalne obrane susjednih srpskih sela su opljačkali imovinu mještana te palili i rušili njihove kuće, a nakon toga su postrojbe JNA i teritorijalne obrane koristile kuće i gospodarske zgrade u selu kao ciljeve za uvježbavanje svojih artiljerijsko-raketnih postrojbi, uslijed čega su svi stambeni i gospodarski objekti u selu sravnjeni sa zemljom.
Također, tereti ga se i da je, od 4. rujna pa do prosinca 1991. godine u Laslovu, Orlovnjaku, Ernestinovu i Antunovcu; nakon što su njemu podređene postrojbe JNA zajednički s pripadnicima TO i dobrovoljačkim postrojbama okupirale navedena mjesta i uspostavile vojnu vlast, znajući da pripadnici njemu podređenih postrojbi u njegovoj zoni odgovornosti neovlašteno zatvaraju, zlostavljaju i ubijaju civilno stanovništvo te zarobljene pripadnike Hrvatske vojske; iako je raspolagao sredstvima i ljudstvom, propustio poduzeti mjere i radnje da se takva protupravna postupanja suzbiju i počinitelji kazne. Tako su pripadnici njemu podređenih postrojbi ubili civile E. D. (1929.), M. Š. (1943.), S. B. (1939.), I. P. (1927.), P. K. (1932.), J. K. (1964.), S. P. (1969.), A. Č. (1934.), J. V. (1948.), P. D. (1946.), B. T. (1957.), L. B. (1923.), E. B. (1922.), J. B. (1930.), L. N. (1935.), J. E. (1944.), I. B. (1925.), LJ. I. (1925.), J. K. (1935.), P. M. (1925.) i L. K. (1926.), dok su civile R. V. (1941.), D. B. (1943.), K. B. (1913.), I. K. (1953.) i M. K. (1949.) zlostavljali i mučili.
Zarobljene pripadnike hrvatske vojske J. A. (1948.), S. E. (1960.), V. K. (1957.), S. K. (1958.) su predali dobrovoljačkoj postrojbi Željka Ražnjatovića Arkana, iako su znali da će ih ovi usmrtiti, što se i dogodilo, a zatim su njihova tijela bacili u masovnu grobnicu u Ćelijama, da bi neposredno prije mirne reintegracije on osobno došao u Ernestinovo te naredio da se tijela ubijenih iskopaju i prevezu na drugu, za sada nepoznatu lokaciju, te su zarobili i potom iz vatrenog oružja usmrtili tri pripadnika hrvatske vojske, i to M. G. (1963.) te još dvojicu za sada nepoznatog identiteta.