Naime, državno odvjetništvo je cijeneći težinu kaznenih djela koja su stavljana na teret osumnjičenicima smatralo kako se u konkretnim slučajevima treba odrediti pritvor kao najteža mjera za osiguranje prisutnosti osumnjičenika, jer je cijenilo da su za to ispunjeni uvjeti propisani u zakonu te da se lakšim mjerama osiguranja prisutnost neće osigurati.
Pored ostalog, potrebno je naglasiti kako je granica između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine meka granica i kako ju je moguće prijeći i uz predočenje osobne iskaznice građanina.
Kako je u svim spomenutim slučajevima; izuzev posljednjeg vezano za Hrvatsku radioteleviziju u kojem je osumnjičenik otišao iz Republike Hrvatske i prije otkrivanja kaznenog djela i počinitelja; nadležni sud odredio pritvor, to državno odvjetništvo kada je predlagalo određivanje pritvora nije moglo predlagati i druge mjere opreza iz članka 90. Zakona o kaznenom postupku koji se primjenjivao u skoro svim spomenutim slučajevima. Stvar je ocjene suda hoće li i koju će mjeru opreza primijeniti.
Također treba naglasiti kako tek od 1. srpnja 2009. državno odvjetništvo, preciznije, isključivo USKOK može odrediti mjere opreza, ali samo do podizanja optužnice, jer Zakon o kaznenom postupku iz 2008. godine određuje kako u tijeku postupka tu mjeru kao i druge mjere opreza pa i istražni zatvor određuje sud.