Prva dva okrivljenika tereti se da su kao doktori medicine jedne zagrebačke bolnice 21. siječnja 2002., postupajući iz nehaja u obavljanju svoje djelatnosti, primijenili očito nepodoban način liječenja i uopće nesavjesno postupali uslijed čega je nastupila smrt jedne osobe (dijete) dok se trećeg okrivljenog liječnika tereti za isto djelo uslijed kojeg je nastupila smrt druge osobe (majka D. I.)
Naime, M. L. D je kao specijalizant, iako svjestan patološkog CTG nalaza rodilje D. I., propustio učiniti dodatne pretrage radi potvrde očigledne fetalne patnje djeteta a što je upućivalo na životnu ugroženost djeteta i potrebu za carskim rezom, nastavio porod D. I. rodničkim putem. Nakon pogoršanja stanja djeteta pozvan je F. H., specijalista ginekologije i opstetricije, koji je iako je bio svjestan životne ugroženosti djeteta i olako smatrajući da štetne posljedice neće nastupiti, nastavio porod rodničkim putem uslijed čega je porođeno mrtvo dijete, a prema pravilima medicinske – porodničarske struke porod je bilo neophodno dovršiti hitnim carskim rezom.
Okrivljenog R. B. se tereti da je kao specijalista ginekologije i opstetricije u funkciji nadslužbe; a nakon što se upoznao sa tijekom poroda D. I. i porodio ju primjenom vakum ekstraktora te bio svjestan da je pacijentica rodila mrtvo dijete, i da je došlo do pada tlaka što je ukazivalo na mogućnost rupture maternice; protivno pravilima medicinske struke propustio učiniti eksploraciju materišta čime bi utvrdio rupturu maternice koja je kod D. I. nastupila tijekom poroda. Ujedno nije odredio ni hitan operativni zahvat, uslijed kojih propusta je nastupila smrt D.I. zbog iskrvarenja i iverzibilnog hemoragičnog šoka.
Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu odustalo je od daljnjeg kaznenog progona protiv Z.P. (1956.) zbog teškog kaznenog djela protiv zdravlja ljudi opisano u čl. 249 st. 3 i 4 u vezi čl. 240 st. 1 i 3 Kaznenog zakona i protiv A. K. (1942.) zbog kaznenog djela krivotvorenja službene isprave iz čl. 312 st. 1 Kaznenog zakona te kaznenog djela pomoći počinitelju nakon počinjenog kaznenog djela iz čl. 301 st. 1 Kaznenog zakona.
Naime, okrivljenog Z.P., specijalista ginekologije, teretilo se da je 17. siječnja 2002. protivno pravilima medicinske struke postavio pogrešnu dijagnozu fetusa D. I. a stvarno stanje djeteta je nalagalo dovršenje poroda carskim rezom što je u konačnici imalo za posljedicu smrt D. I. i njenog djeteta. Nakon provedene istrage, a posebno medicinskog vještačenja, nesporno je utvrđeno kako smrt rodilje D.I. i njenog djeteta nije posljedica primjene očito nepodobnog načina liječenja i nesavjesnog postupanja Z.P., s obzirom da je ultrazvučni pregled D. I., kojeg je obavio Z. P. tri dana prije prijema u bolnicu 21. siječnja 2002., nema direktne veze sa nastupjelom tragičnom posljedicom.
Okrivljenom A. K. istražnim se zahtjevom stavljalo se na teret da je kao predstojnik Klinike, u ime Stručnog kolegija, a povodom smrti D. I., sastavio i potpisao te dostavio ravnatelju Bolnice službeno izvješće iako svjestan da izvješće nije rezultat zaključka kolegija, niti da je kolegij upoznat sa navodima izvješća; te da je potpisao i izvješće o izvršenom inspekcijskom nadzoru vezano uz slučaj D. I., svjestan da je u istom protivno pravilima medicinske struke naveden netočan uzrok smrti pacijentice D. I. i na opisani način pomogao počiniteljima teškog kaznenog djela da ne budu otkriveni.
Nakon provedene istrage, utvrđeno je da je A. K. u ime stručnog kolegija sastavio i potpisao te dostavio ravnatelju izvješće u kojem je naveden uzrok smrti pacijentice D. I., koje je rezultat zaključka navedenog tijela s kojim su bili upoznati i suglasili se liječnici Klinike. Također, utvrđeno je da je u izvješće o izvršenom inspekcijskom pregledu za slučaj smrti D. I., uzrok smrti upisao viši zdravstveni inspektor Ministarstva zdravstva i još jedna liječnica na temelju dostupne dokumentacije, dok je A. K. s još jednim liječnikom potpisao navedeni zapisnik te tako potvrdili da su nazočili obavljanju inpekcijskog nadzora te da su upozoreni na određena prava u smislu odredbi Zakona o općem upravnom postupku.
Slijedom navedenog, a obzirom da nema ni jednog materijalnog ni personalnog dokaza koji ukazuje na kaznenu odgovornost A. K. odustalo se od kaznenog progona.