Postoji osnovana sumnja da je 71-godišnji osumnjičenik od listopada 1991. do svibnja 1992. godine u Republici Srbiji kao načelnik "Uprave bezbednosti SSNO" bio nadređen zapovjednicima logora za ratne zarobljenike u Begejcima, Stajićevu, Sremskoj Mitrovici i Nišu gdje je bilo zatočeno najmanje tri tisuće hrvatskih civilnih i vojnih zarobljenika, žena, maloljetnika i staraca. Protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava za čiju primjenu je bio odgovoran, zatočene osobe nisu imale osigurane osnovne životne uvjete, a osnovano se sumnja da su ih njemu podređene vojne osobe udarale nogama te drvenim i željeznim palicama po glavi i tijelu, vodili ih na lažna strijeljanja, silovali, tjerali na prisilne radove izvan logora i na druge načine fizički i psihički zlostavljali.
Uslijed takvog mučenja preminuli su I. Kamerla (1949.), B. Kelava (1959.), B. Koch (1942.), I. Kunac (1937.), Z. Brajer (1939.), Đ. Tvorek (1953.), J. Boldiš (1956.), Z. Cvitković (1957.), D. Kiralj (1959.), A. Plivelić (1954.), N. Šoljić (1942.), I. Švraka (1936.), P. Mesić i još za sada neutvrđeni broj zatočenika, dok je veći broj zadobio teška i trajna fizička i psihička oštećenja. Iako znajući za životne uvjete zatočenih osoba i navedena nezakonita postupanja podređenih zapovjednika, dozapovjednika, vojnih policajaca i logorskih čuvara, osnovano se sumnja da je 71-godišnjak ništa nije poduzeo kako bi se životni uvjeti zarobljenika poboljšali te suzbilo protuzakonito fizičko i psihičko zlostavljanje, a počinitelji kaznili.
Osumnjičenik nije dostupan nadležnim državnim tijelima Republike Hrvatske i nalazi se na nepoznatoj adresi izvan Republike Hrvatske zbog čega je predloženo određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega, ometanja istrage i posebno teških okolnosti pod kojima je djelo počinjeno.