Temeljem navedene prvostupanjske presude završen je dugogodišnji prvostupanjski parnični postupak, kojeg je tužitelj pokrenuo protiv tužene Republike Hrvatske još 2011. godine radi naknade štete uslijed, kako su oni tvrdili, nepravilnog odnosno nezakonitog rada državne uprave. Tvrdili su da ih je država oštetila otiskivanjem štambilja pravomoćnosti i konačnosti na lokacijskoj dozvoli Ličko-senjske županije od 20. rujna 1999., a za koju je nadležno ministarstvo rješenjem od 3. srpnja 2008. utvrdilo da je pogrešno izračunat i otisnut i zbog čega je tužitelj, kako to navodi, obustavio rudarske radove na jednom eksploatacijskom polju tehničko-građevnog kamena. Tvrdili su da je zbog takvog propusta tijela državne uprave za njih nastupila obična šteta i šteta u vidu izmakle dobiti. U provedenom postupku potraživali su štetu u iznosu od 21.179.120,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 31. prosinca 2008., koju bi tužitelj, tvrdili su, ostvario da nije bilo propusta tijela državne uprave.
Sud je odbio zahtjev tužitelja uz obrazloženje da nije imao rudarsku koncesiju za obavljanje eksploatacije tehničko-građevnog kamena na tom eksploatacijskom polju, s obzirom da je rješenjem nadležnog ureda državne uprave na tužitelja preneseno samo odobrenje za eksploatacijsko polje, a ne i rudarska koncesija, koju tužitelj nije ishodio, što mu je bilo naloženo rješenjem o prijenosu eksploatacijskog polja.
Tužitelj se u postupku pozvao na legitimna očekivanja, međutim, sud je zauzeo stav da isto ne predstavlja tužiteljevo valjano tumačenje tog pojma na način kako ga je u praksi razvio Europski sud za ljudska prava, jer tužitelj nikada nije stekao pravni temelj niti je mogao imati razumno uvjerenje da će bez ishođenja rudarske koncesije doći u poziciju da iskorištava mineralne sirovine.
Presuda je nepravomoćna.