Navedenom presudom prvooptuženi hrvatski državljanin (1957.) je proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 2. u svezi stavka 1. Kaznenog zakona, a drugooptuženi hrvatski državljanin (1959.) za počinjenje kaznenog djela pomaganja u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 2. u svezi stavka 1. i članka 38. KZ-a, te je preinačio presudu u odnosu na odluku o kazni prvooptuženiku na način da se prvooptuženika osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i sedam mjeseci. Pravomoćnom prvostupanjskom presudom drugooptuženik je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, uvjetno na tri godine.

Presudom Županijskog suda u Sisku su, u dijelu kojom je ta presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prvooptuženik i drugooptuženik proglašeni krivima.
Prvooptuženik je proglašen krivim da je od 1. listopada 2007. do 10. siječnja 2010. u Sisku, kao glavni direktor trgovačkog društva iz Siska, poslovnom karticom društva plaćao račune za svoje osobne potrebe (ukupni iznos od 1.071.690,75 kuna), kao i da je naložio zaposlenici društva da na svoje ime sastavi 28 fiktivnih putnih naloga za navodna putovanja osobnim automobilom u službene svrhe te novac (iznos od 50.297,00 kuna) zadržao za sebe. Time si je prvooptuženik, na štetu društva, pribavio protupravnu imovinsku korist od ukupno 1.121.987,75 kuna.
Prvooptuženik je, kao glavni direktor trgovačkog društva iz Siska, od 1. listopada 2007. do 10. siječnja 2010. u Sisku, odobrio plaćanje 24 fiktivna računa trgovačkog društva iz Sjeverne Makedonije za fiktivne usluge istraživanja tržišta i unaprjeđenja poslovanja, čime je, na štetu društva u kojem je bio direktor, za to trgovačko društvo, pribavio protupravnu imovinsku korist od 1.262.324,09 kuna.
Prvooptuženik je, kao glavni direktor trgovačkog društva iz Siska, od 9. kolovoza 2005. do 11. siječnja 2007., po prethodnom dogovoru sa drugooptuženikom (vlasnik obrta) odobrio da se na račun njegova obrta uplati novac s računa tog društva na ime navodnih pozajmica (ukupni iznos od 1.524.852,51 kuna), pri čemu je prvooptuženik znao da se ne radi o pozajmicama i da novac neće biti vraćen. Drugooptuženik je potom, podigao taj novac i predao ga prvooptuženiku i još jednoj osobi, koji su ga zadržali za sebe, čime je za taj iznos oštećeno trgovačko društvo.

Od prvooptuženika je pravomoćno oduzeta protupravna imovinska korist u iznosu od 1.884.414,00 kuna koji je dužan nadoknaditi Republici Hrvatskoj u roku od petnaest dana od pravomoćnosti ove presude.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je, po službenoj dužnosti, ukinuo presudu u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. u svezi stavka 1. Kaznenog zakona za koje je prvooptuženik osuđen u jednoj točki pobijane presude i u tom dijelu je predmet upućen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.