Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se tuženoj naloži isplatiti mu iznos od 3.141.457,42 kuna na ime troškova izvršenih ulaganja u disco club, restoran i ljetnu terasu na čest. zem. 10350, ZU 13777 k.o. Split s pripadajućim zateznim kamatama od 27. travnja 2001. do isplate te je tužitelju naloženo isplatiti tuženoj iznos od 175.000,00 kuna na ime parničnih troškova. Prvostupanjski sud odbio je zahtjev tužitelja za isplatu mu navedenog iznosa, ocijenivši da tužitelj, a koji je obavljao ulaganja na svoju ruku, bez znanja i volje tužene kao vlasnice objekata, je nepošteni posjednik, zbog čega ga ne pripada potraživati naknadu za izvršeno ulaganje, posebno što se izvršena ulaganja ne mogu smatrati nužnim i za tuženu kao vlasnicu, a kod činjenice da se radilo o troškovima izvršenim u cilju obavljanja ugostiteljske djelatnosti tužitelja, a ne ulaganja koja bi bila izvršena radi očuvanja objekata koji su zakupljeni.
Drugostupanjski sud je odlučujući o žalbama stranaka, djelomično prihvatio žalbu tužitelja i djelomično preinačio prvostupanjsku presudu naloživši tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 1.141.421,20 kuna s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 27. travnja 2001. do isplate, ocijenivši kako u visini tog iznosa izvršena ulaganja su predstavljala nužne troškove, na koje tužitelj kao nepošteni posjednik ima pravo na temelju odredbe čl. 165. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.
Vrhovni sud Republike Hrvatske je u cijelosti prihvatio reviziju tužene Republike Hrvatske kao osnovanu navodeći da je za ocjenu je li neki troškovi imaju karakter nužnih, potrebno njihovu nužnost ocjenjivati sa aspekta vlasnika, a ne nesavjesnog odnosno nepoštenog posjednika. Dakle, da bi ti troškovi, a koje je tužitelj obavljao na zakupljenim objektima, a bez odobrenja i suglasnosti tužene kao vlasnice se mogli smatrati nužnim za tuženu, bilo bi potrebno da su takvi troškovi bili nužni kako bi se sačuvalo stanje objekata u kakvom su oni bili kada su dati u zakup. Tužena se izvjesno na tim nekretninama i objektima nije bavila ugostiteljskom djelatnošću, a niti je to nastavila nakon što je taj prostor ovršen, pa se ne može govoriti da bi se radilo o nužnim troškovima koji bi kao takvi bili i za tuženu kao vlasnicu.
S obzirom da su predmetni objekti smješteni unutar lučkog područja, a tužitelj je te objekte koristio na temelju ranije zaključenog ugovora o zakupu s tadašnjim  koncesionarom, Vrhovni sud ističe kako bi se tužitelja moglo eventualno smatrati podkoncesionarom. Nadalje, Vrhovni sud navodi da kod činjenice da prema odredbi čl. 16. Zakona o morskim lukama, kada koncesija prestane, njezin ovlaštenik nema pravo na odštetu, već eventualno ima pravo uzeti ono što je izgradio ako je to moguće po prirodi stvari, u protivnom se smatra pripadnošću pomorskog dobra, to ni tužitelj, kao podkoncesionar u smislu citirane odredbe ne bi imao pravo na odštetu, već samo na uzimanje onog što je moguće, u protivnom isto je pripadnost pomorskog dobra pa bi to bila i sudbina izvršenih ulaganja od strane tužitelja.