Tužitelj je zahtjev temeljio na činjenici da je bio dioničar društva Đakovština d.d. Đakovo, da je temeljni kapital društva povećan na temelju ulaganja Republike Hrvatske s naslova neplaćenog poreznog duga, da je Republika Hrvatska stjecanjem dionica preko propisanog iznosa (25 posto) bila dužna odjaviti ponudu za preuzimanje, da to nije učinjeno, te je nakon izvjesnog vremena društvo zapelo u teškoće, proveden je stečajni postupak i društvo je brisano, a da je time tužitelj oštećen za vrijednost dionica koje su one imale u trenutku kada je Republika Hrvatska bila u obvezi provesti javnu ponudu za preuzimanje dionica.
Sud je prihvatio pravno stajalište Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, koje je zastupalo tuženika, da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za odgovornost naknade štete na strani Republike Hrvatske jer pri utvrđivanju uzročne veze između štete i štetne radnje treba izabrati onaj uzrok koji je pravno odlučujući odnosno uzrokom se smatra onaj koji prema redovnom životnom tijeku stvari dovodi do posljedica, a što tužitelj u konkretnom predmetu nije dokazao.