Predmet ovog spora bio je zahtjev tužitelja (dvije fizičke osobe) za naknadom štete koju su potraživali od Republike Hrvatske radi navodne izmakle dobiti, a tužitelji zahtjev zasnivaju na navodnom propustu države učinjenom prilikom sklapanja ugovora o zakupu poljoprivrednog zemljišta tvrdeći da bi iz poljoprivredne proizvodnje ostvarili dobit od 257.470.887,00 kuna.
Prvostupanjski i drugostupanjski sud su u ovom postupku utvrdili da tužitelji nisu dokazali kako su se ozbiljno bavili poljoprivrednom proizvodnjom ili uopće namjeravali pokrenuti proizvodnju povrća i da radnja tuženika nije spriječila ostvarenje bilo kakve dobiti tužitelja. Naime, iz provedenih dokaza, a na temelju nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da tužiteljima ne pripada izgubljena dobit za konkretno gospodarstvo te da je neosnovana tvrdnja tužitelja kako im pripada izgubljena dobit koje bi ostvarilo prosječno obiteljsko gospodarstvo. Tijekom postupka nije utvrđeno da bi tužitelji takav dobitak mogli očekivati prema redovitom tijeku stvari.
Pravomoćnom sudskom presudom tužiteljima je naloženo da Republici Hrvatskoj nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.511.000,00 kuna.