Tužitelj je tražio da mu tuženik plati iznos od 118.860.249,98 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, odnosno tužitelj je tražio od H. f. z. p. postupanje u skladu s člankom 47. Zakona o privatizaciji zbog uključenja u temeljni kapital iznosa od 17.042.167,66 američkih dolara. Navedeni iznos nije procijenjen u postupku pretvorbe jer su navedena sredstva u vrijeme kada se provodila pretvorba bila zamrznuta na računu Vojnog servisa od Narodne banke Jugoslavije, točnije kod The Federal Bank of New York u Sjedinjenim Američkim Državama. Ta sredstva su, navodi se u tužbi, imovina tužitelja koju je on stekao temeljem izvođenja investicijskih radova u Iraku. Navedena sredstva su u postupku sukcesije deblokirana i 2003. podijeljena državama slijednicama bivše SFRJ.

Nakon provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je H.f.z.p. dao suglasnost za povećanje temeljenog kapitala tužitelja za iznos 88.162.490,00 kuna koji odgovara prije navedenom iznosu američkih dolara, neuključenom u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe društva, a doznačenog na račun Ministarstva financija Republike Hrvatske u postupku raspodjele sredstava Vojnog servisa Narodne banke bivše SFRJ. Temeljem toga je povećan temeljeni kapital tužitelja. Protiv te odluke Hrvatskog fonda za privatizaciju nije podnesena tužba u upravnom sporu te je isto postalo pravomoćno. U odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu iznosa na ime tečajne razlike kao i zatezne kamate na tečajnu razliku sud prvog stupnja naveo je kako tužitelj nije dokazao da su navedena sredstva predstavljala imovinu tužitelja koju je stekao temeljem izvođenja investicijskih radova u Iraku, a čak da je to i dokazano, bio bi osnovan prigovor zastare s obzirom da zahtjev za povrat stečenog bez osnove zastaruje u roku od pet godina.

Protiv ove presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je odluku da je žalba neosnovana jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo. Navedena sredstva nisu postala vlasništvo tužitelja s obzirom da ih u postupku pretvorbe ranijeg društvenog poduzeća nije unio u društveni kapital. S obzirom da je dozvoljena obnova tog postupka, u tom obnovljenom postupku je unesen iznos od 88.162.490,00 kuna, a eventualni višak (ako ga je i bilo) sredstava je temeljem članka 47. Zakona o privatizaciji prenesen pravnom predniku tuženiku. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi se također da je sud prvog stupnja dao razloge o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni te ne postoji proturječnost između razloga i sadržaja spisa.

Neosnovano je žalitelj isticao da su predmetna sredstva njegovo vlasništvo. Naime, njegov prednik kao društvena pravna osoba je imao tražbinu temeljem izvođenja radova i nije sporno da navedena sredstva nisu ušla u društveni kapital temeljem članka 2. stavak 1. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća.

Visoki trgovački sud odbio je tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrdio oduku Trgovačkog suda u Zagrebu od 14. srpnja 2015.