Optuženike se optužnicom teretilo da su 6. rujna 1991., kao pripadnici Zbora narodne garde Republike Hrvatske, za vrijeme trajanja oružanog sukoba između vojnih i policijskih jedinica tzv. „SAO Krajine“ i regularnih postrojbi Hrvatske vojske i policije; suprotno odredbama međunarodnog prava, postupajući zajednički i dogovorno da odvedu i usmrte civila srpske nacionalnosti; najprije prvookrivljenik zatražio od suborca da ih svojim osobnim automobilom odveze s položaja po kolegu u prigradsko naselje, nakon čega su se dovezli u blizinu stambene zgrade u kojoj je stanovao civil te su obojica okrivljenika izveli iz stana civila i uveli ga u automobil. Nakon što ih je na njihovo traženje suborac odvezao do mjesnog groblja gdje je zaustavio automobil i ostao čekati u automobilu, dvojica su okrivljenika izveli civila iz automobila, odveli ga prema groblju i potom u njega ispalili više hitaca iz automatskog vatrenog oružja tzv. špagina, uslijed čega je civil zadobio 25 strijelnih ozljeda od kojih je preminuo na mjestu događaja. Opisanim su dvojica okrivljenika počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva označeno i kažnjivo po članku 120. stavak 1. OKZRH.
Žalba je uložena protiv oslobađajućeg dijela presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer je ocijenjeno da je sud pogrešno utvrdio odlučne činjenice odnosno da je iz utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešne zaključke o tome kako nema dokaza da bi drugooptuženik počinio kazneno djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret.
U odnosu na osuđujući dio presude, žalba je uložena zbog odluke o kazni jer je ocijenjeno kako je kazna na koju je prvooptuženik osuđen preblaga te da se istom neće ostvariti zakonska svrha kažnjavanja, u smislu specijalne i generalne prevencije.